Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Sazrevanje političke samosvesti
Kuda ide Srbija

Sazrevanje političke samosvesti

PDF Štampa El. pošta
Dragan Mitrović   
sreda, 14. mart 2012.

Tehnološki napredak obezbeđuje napredovanje različitih civilizacija na vrednosno neutralan način. Socijalne mreže širom sveta (Fejsbuk, Tviter) omogućile su ljudima različitih supkultura, kultura i civilizacija da izraze i podele svoje političke stavove, da podele informacije koje smatraju istinitim ili vrednosno značajnim, izvan tokova imperijalnih i satelitskih medija i isto takve strogo kontrolisane demokratije.

Čak je i odlazeći mag geostrategije zapadne civilizacije Zbignjev Bžežinski mogao da prizna da se u svetu pojavio fenomen globalnog političkog buđenja: „Nikad do sada se nije toliko otvoreno pokazivala politička samosvest. Zato se svetom teško upravlja. Zapad više ne dominira svetom.“[1]

I zaista, ovih danas svedoci smo čudesnog preokreta u odnosu zapadnog sveta prema Srbiji. Čim je vladarima imperije postalo jasno da Srbija polako ali sigurno skreće ka svome zaštitniku sa istoka, otvorena joj je kapija dvorišta EU. U ovom otvaranju su, po shvatanju ovog autora, veću ulogu odigrala mišljenja naroda izražena na društvenim mrežama i u elektronskim komentarima vesti na različitim medijima, nego zvanična politika s bilo koje strane.

Sreća se ipak ne sastoji u radu na evropskom projektu

Iako se sa ovim stavom ne bi složili indoktrinirani zastupnici liberalne ideologije, ovakav redukcionizam tipičan je vrednosni sud njihovih autoritarnih glasnogovornika. Ako ćemo pravo, sreća se ne mora sastojati ni u radu, već, naprimer, u duševnom smirenju. Međutim, ovde nije reč o bilo kom radu, već o dobro plaćenom radu, što u prevodu znači - o novcu. A vrednost novca, do sada, najbolje je umela da razume i uveća vladajuća protestantska civilizacija. U njenim ortodosknim okvirima svaki razgovor o vrednosti isključivo je razgovor o novcu.

„Često volim reći: bio je katolik ili protestant u jednom čisto pravoslavnom okruženju, naravno riječ „katolički“ upotrebila sam u metaforičkom, svakako pozitivnom značenju.“[2] Naravno, ovako se poigravaju metaforama samo ateisti, a oni najviše vole da govore o religijskoj ravnopravnosti, kao da je ateizam religija. Vladajuća ideologija, u nedostatku ravnopravnog takmaca, sebe čini nevidljivom  predstavljajući se često u kameleonskoj formi sekularnih religija.

„Njegov životni put svedoči o visokoj inteligenciji, ali, takođe, i o beskrupuloznosti i kameleonskoj sposobnosti ideološkog preobražaja koja je data samo onima koji su u svim situacijama primarno orijentisani na zgrtanje privatnog bogatstva.“[3] Stara nomenklatura i njeni ideološki i kulturni naslednici i zastupnici u tranzicionom mutljagu postali su najvatreniji propagatori, uzurpatori i konzumenti „novih vrednosti“. Sve se menja da bi sve ostalo isto, jedino se društveno bogatstvo odliva iz (tranzicione) zemlje, a njeno stanovništvo na tom putu masovno siromaši.

A gde su znanje, stručni kadrovi i stimulativna organizacija rada

Da bi Srbija mogla da napreduje, mora biti svesna svog kulturno-civilizacijskog identiteta, svoje geopolitičke pozicije, komparativnih prednosti svojih ekonomskih i ljudskih resursa i svojih nacionalnih interesa. O svemu ovome na jedan intuitivan način više „znaju“ njene mase nego njena korumpirana elita. Koliko bi pripadnika te elite pristalo da radi u jednom institutu za srpske studije, za isti novac kao u nekom institutu za civilne ili neke druge studije? Koliko njih uopšte može da zamisli potrebu formiranja jedne takve institucije, koju inače imaju sve nacije koje drže do sebe. Kako bi na to gledala srpska država, a kako druge države?

„Upravljačima u zemljama tranzicije mnogo više (je) stalo do ocena uspešnosti ili neuspešnosti sistemskih promena koje daju glavni „recenzenti“ tih promena – institucije svetskog kapitala, nego kako ih ocenjuje, i pre svega kako ih doživljava, glavnina domaćeg stanovništva.“[4] Ovo najbolje govori o tome odakle se moć delegira upravljačkim elitama i koliki je realni društveni uticaj uspostavljene demokratije.

Tamo gde bi trebalo da nam pomognu znanje i organizacija, ubacuju se idolopoklonstvo i autošovinizam. Sa donacijama pristiže i korupcija, a nestaje odgovornost. Masovno usađivanje krivice treba da spreči obnovu samopoštovanja.

Finansijska, seksualna psihološka kontrola

Kanali novčanih tokova nisu, međutim, jedina poluga ostvarivanja tuđih interesa, njih je samo najlakše identifikovati. Kulturna indoktrinacija i okupacija najčešće se i najmasovnije koristi, i najteže prepoznaje. Ako je sistem vrednosti jednog društva neutemeljen, onda je vrlo lako podmetati rog za sveću, naročito kada su promoteri multikulturalizma i tolerancije subjekti bez autohtonog kulturnog identiteta, uz to često na pozicijama državnih funkcionera ili službenika.

„Ako je ovo izvor za koji veruješ da je vredan, treba da preuzmeš kontrolu nad njim. Kontrola znači finansijska, seksualna ili psihološka kontrola do mere gde bi otkrio svoje izvore i dobio zaduženja.“[5] I naravno, ovakva delatnost „ne smatra se“ obaveštajnom delatnošću: „Obaveštajni rad je prikupljanje podataka o nekim stvarima koje države žele da sakriju…“[6] Ali ako koza laže, preporučene metode ne lažu, makar čitavu aktivnost nazvali „komercijalnim obaveštajnim radom[7]. Nušićev Aleksa Žunić ispoljio je veću političku samosvest kada je na svojoj vizitkarti napisao – sreski špijun!

Na sreću, moderna srpska država imala je iskustva sa ovakvim aktivnostima protiv svojih interesa još u svom začetku. Ivan Jugović (Jovan Savić), pisar i sekretar Praviteljstvujuščeg sovjeta (1805-1807), bavio se obaveštajnim radom za susednu imperiju, uz čiju je pomoć i prebegao. Danas sličnu aktivnost tabloidi pripisuju svemoćnim šefovima kabineta. Ondašnji ministri, u svojoj ustaničkoj naivnosti, reagovali su besom umesto mirotvorne ravnodušnosti.

Ne javlja samo vikiliks, već i tviter

Kao što smo od vikiliksa već saznali kakvi su psihološki i profesionalni profili lidera na predstojećim izborima, tako nam je i tviter prvi odcvrkutao ko je novi kandidat za članstvo u EU. Srbija sada može odlučnije da prione na svoju modernizaciju i da, uprkos obećanom prijemu, učvrsti svoju narastajuću političku samosvest. U tome će uspeti samo ako ne bude previše slušala svoju elitu, u čemu ni do sada nije preterivala.

Praktično to znači da je mnogo manje važno gde će nas primiti, a gde ne, i šta o tome govore promoteri raznih imperijalnih interesa, a mnogo više šta sami možemo da učinimo za sebe, gledajući sopstvene potrebe i upravljjući svojim brodićem između scila i haribdi istoka i zapada.

Najopasniji bi bio toliko hvaljeni jednosmerni put. Takvim putem smo već išli, pre najnovijeg oslobođenja, i prirodno je da bivša nomenklatura želi da nastavi njime. Narod je tu mudriji. Delić spljoštene atinske demokratije dostupan je još samo u elektronskim mrežama. Dok mreže ne počnu da se sklapaju. A tada ćemo naći novo, još bolje, rešenje.


[3] Iz analize nemačke fondacije „Fridrih Ebert“, Crna Gora u Đukanovićevom zagrljaju, Politika, 1.3.2012., str. 4

[4] Zoran Vidojević: Tranzicija i globalizacija, Publikacija u okviru istraživačkog projekta „Tranzicija društva i privrede Srbije u procesu globalizacije i regionalizacije – pravci promena i aplikativni modeli“ (ev.br.1800).

[6] Isto

[7] Isto

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner